preskoči na sadržaj

Osnovna škola Viktora Kovačića Hum na Sutli

Login

ured@os-vkovacica-humnasutli.skole.hr

RADNO VRIJEME

KONTAKTI

_______________________

E-DNEVNIK UPUTE ZA RODITELJE

__________________________

Eko-projektni dan "Zaštita voda"

TURIZAM OČIMA MLADIH

_________________

PROJEKT BALTAZAR

PROJEKT "ZALOGAJČEK"

___________________

 

Osnovna škola Viktora Kovačića Hum na Sutli

________________________

 DAN DAROVITIH

_________________________

JAVNI POZIV ZA PONUDE

__________________________

LIKOVNA KULTURA

ETNO ELEMENTI
U DRUŠTVENIM IGRAMA

________________________

PODUZETNIŠTVO U PODRUČJU LIKOVNE KULTURE

____________________

KATALOG I CIJENE PROIZVODA
2015./16.

________

OPIS RADA- UZ GLAŽUTA

Babica i Dedek v keramiki

Keramičari-fotogalerija

_____________________

ISTRAŽIVAČKI RAD

TRADICIJSKA JELA
HUMSKO-SUTLANSKOG KRAJA
____________________

JEDINSTVENI  ZAGORSKI   STOL  u tehnici terakote

_______________________

DIZAJN U ETNO KULTURI HRVATSKOG ZAGORJA

ETNO  DIZAJN  U  KERAMICI

__________________________________

____________________________

 

ne bacajte plastične čepove.....

_____________________________

 

BESPLATNO RJEŠAVANJE ZADATAKA IZ MATEMATIKE

O Š Viktora Kovačića

Comenius Hrvatsko-Poljski

PRAZNOGLAVICA

 

LIKOVNA SKUPINA

 

Brojač posjeta
Ispis statistike od 10. 6. 2015.

Ukupno: 147123
Ovaj mjesec: 3958
Ovaj tjedan: 146
Danas: 146
2017./ 2018.

JELOVNIK

VELJAČA

2016./ 17.

KALENDAR RADA

 

UDŽBENICI

1.r. 5.r.
2.r. 6.r.
3.r. 7.r.
4.r. 8.r.

 

Hum na Sutli
MOTIVACIJA
Kako se motivirati za učenje ?
Kako se motivirati za učenje ?
  1. Prilaziti poslovima s pozitivnim stavom - imati volju učiniti nešto!
  2. Postaviti si cilj - što želim ostvariti?
  3. Postaviti očekivanja - koliko mogu ostvariti?
  4. Biti određen - kako ću to ostvariti?
  5. Biti realan - postaviti takve zahtjeve koje mogu ispuniti - imati na umu svoje mogućnosti i sposobnosti.
  6. Napraviti popis što trebam obaviti - precrtavati obavljeno.
  7. Poslove razdijeliti u više manjih, jednostavnijih i lakše ostvarivih ciljeva.
  8. Napraviti redoslijed obavljanja poslova - štedim na vremenu.
  9. Postaviti si nagrade za obavljen posao - ako obavim posao.
  10. Podsjetiti se na dobre strane svog rada - zašto to radim.
  11. Osjećaj zadovoljstva na kraju mora biti posljedica naše svjesne odluke da ćemo se početi mijenjati danas!
  12. Iskoristi višak energije za svoj rad!
  13. Iskoristi negativnosti - podsjeti se na posljedice ako ne obaviš zadatak!
  14. Ne prekoračiti vrijeme koje si zadaješ za neki zadatak.
  15. Drži se rokova.
  16. Napraviti jasnu razliku između "ne mogu" i "neću".
  17. Počni odmah. Ne odugovlači!
  18. Poboljšaj svoju sposobnost samouvjeravanja!
  19. Budi optimističan - šanse za uspjeh će se povećavati!
  20. Koristi bilješke, podsjetnike, natuknice i sl.
  21. Iskoristi svaki uspjeh kao dodatnu motivaciju za daljnji rad.
  22. Prepoznaj ono što bi te moglo ometati i napravi izbor.
  23. Imaš pravo pogriješiti - nitko nije savršen.
  24. Vježbaj svoj smisao za humor - smijeh ukazuje na to da si realan!
  25. Nagradi se za ostvaren cilj – realne nagrade!

 

 

Ekstrinzična (vanjska) motivacija:

·          usmjerena je na ispunjavanje obveza u predmetu (završavanje studija);

·          pod snažnim je utjecajem poticaja ili pritisaka koji dolaze izvana;

·          vodi prema površnom pristupu učenju i strahu od neuspjeha;

·          ishodi učenja nisu fleksibilni i ne mogu se lako transferirati u različite kontekste primjene (znanja su «kruta»).

 

Intrinzična (unutarnja) motivacija:

·          odražava osobni cilj;

·          proizlazi iz interesa za područje studiranja;

·          ovisi o osobnom angažiranju u zadacima koji se mogu odabrati;

·          ovisi o osjećaju vlastite kompetencije i samouvjerenosti;

·          vodi prema dubinskom pristupu učenju i razumijevanju koncepata;

·          ishodi učenja su fleksibilni i ne mogu se lako transferirati u različite kontekste primjene.

 

Motivacija usmjerena postignuću:

·          kompetitivna je, ali može postati egoistična i sebična;

·          usredotočuje se na osobnu razinu postignuća;

·          ovisi o uspješnom upravljanju vremenom i organizaciji studiranja;

·          gleda na zadatke kao na osobne izazove;

·          vodi prema strateškom pristupu učenju;

·          ishodi učenja obično su osjetljivi za različite kontekste, ali nisu osjetljivi spram ljudi.

 

 

 

 

MINI PROJEKT „MALE TAJNE USPJEŠNOG UČENJA“

Jedan od područja rada u razvojnom planu naše škole  je  podizanje radnih navika učenika na višu razinu.

Cilj je osvijestiti potrebu kontinuiranog i svakodnevnog učenja , razvijati vještine važne za cjelo životno učenje, potaknuti pomoć, potporu i kontrolu roditelja.

U ovom polugodištu je roditeljima na roditeljskom sastanku  u nekoliko razrednih odjela prezentirana tema „Kako pomoći djetetu u učenju i pisanju zadaće“ .

Za učenike V.-VIII. razreda se od 1. veljače do 1. travnja provodi mini projekat“ Male tajne uspješnog učenja“ čiji su nositelji razrednici, stručni suradnici i ravnateljica škole. Projekat se ostvaruje kroz satove razrednika na kojima se provedbom  5 radionica osvještavaju važne navike koje  vode uspješnosti u učenju.

Mini projekat“ Male tajne uspješnog učenja“ 

 

 

 

Razgovor i slušanje između roditelja i djece

 Gotovo svaki roditelj kojeg bismo pitali što im je najvažnije na svijetu, vjerojatno bi odgovorio da su to djeca i njihova sreća.

Većina roditelja smatra da prema svojoj djeci postupa dobro, odnosno najbolje što mogu.
 Trude se što više s njima razgovarati,  provoditi s njima kvalitetno vrijeme, iskreno ih voljeti i ispravno ih odgajati. No ponekad nedostaje vrijeme za druženje i razgovor, ponekad volje ili nešto treće. Mnogi roditelji se žale da ih dijete ne sluša kad mu želi nešto reći.

 Evo nekoliko savjeta koji mogu pomoći.

 

                                                                                    Stručni suradnik: Marija Rebić

 

Male tajne uspješnog učenja

Tko ne želi da mu dijete bude uspješan učenik? Takvog nema.

Ako niste zadovoljni napredovanjem vašeg djeteta , prvo  treba razmisliti što je tome uzrok.Uspjeh ovisi o nizu faktora, na koje ponekad ne možemo utjecati. Ali najviše ovisi o tome kako i koliko Vaše dijete uči.

Na sposobnosti za učenje možete utjecati , jer se one povećavaju čitanjem, učenjem, rješavanjem problema.

Postoje upute i pravila koja pomažu u postizanju boljeg uspjeha.

 

                                                                              Stručni suradnik: Marija Rebić

SAVJETI I PREDAVANJA

UČENJE BEZ STRAHA

 

   -s polaskom u školu kod mnoge djece se javlja strah od škole, učiteljice, ispitivanja ili ocjenjivanja, zatim strah zbog stresnih situacija kao što je npr. Prelazak iz nižih u više razrede i završetak školovanja.

  -kod većine djece ti početni školski strahovi vremenom nestaju, ali se kod neke razviju u dugotrajni i intenzivni strah od škole, koji kod djece izaziva otpor prema učenju i školi uopće, otežava im stjecanje znanja te može izazvati i veće poremećaje.

  -strah od ispitivanja se može definirati kao emocionalna uzbuđenost i kognitivna uznemirenost (zabrinutost) koja se javlja u ispitnim situacijama i/ili njihovu zamišljanju odnosno anticipiranju, a manifestiraju se na različite načine; dijete nerado ide u školu, izmišlja bolesti, uzruja se u školi, zaboravlja što je imalo za zadaću, unaprijed se boji ispitivanja, potišteno je nakon ispitivanja, razmišlja o drugima kao pametnijima od sebe, itd.

 -strah je bitno otkriti što ranije kako se njegovi negativni elementi  ne bi kumulirali i doveli do još negativnih posljedica na ponašanje, doživljavanje i fizičko zdravlje djeteta.

 -poseban problem predstavlja relativna neuočljivost i neprepoznatljivost anksioznosti kod djece jer je jedna od tipičnih reakcija na  osjećaj anksioznosti maskiranje, kompenziranje, nemir, agresivnost i drskost.

 -faktori koji imaju posebnu važnost u javljanju anksioznosti su: osobine djeteta (razvojni utjecaji, temperament, tjelesno oboljenje), djetetova obitelj i škola (psihosocijalna klima u školi, ličnost učitelja).   Vježba 1.

 -brojni roditelji ne vide pozitivne osobine svoje djece, ali vrlo jasno prepoznaju one koje procjenjuju negativnima. Dijete često sluša prigovore i kritike.

-svakome od nas je potrebna afirmacija, pohvala, ljubav i pažnja. Dijete će vrlo vjerojatno, ukoliko sve to ne dobiva u obitelji, potražiti  pomoć na ulici ili u društvu vršnjaka gdje se kriju mnoge opasnosti.

 

 -iskoristite svaku priliku da im pokažete ljubav i podršku, a ako je dijete pogriješilo recite to djetetu iskreno i neka se opaska odnosi na konkretnu situaciju, a ne na njegovu cjelokupnu osobnost.

  -sljedeći primjeri se možda čine bezazlenima, ali oni zaista utiču na dječje samopouzdanje, samopoštovanje i sliku o sebi:

 

  1. Etiketiranje: vi djeca…; mladi su danas…; rođen(a) si za pravljenje neprilika; ova je cijela generacija…; osobe kao ti…;

 

  1. Psihologiziranje: ponašaš se kao da ti je…godina; znam te jako dobro; misliš da sam se ja jučer rodio; nemaš pojma; problem je s tobom što…;

 

  1. Uspoređivanje: kad sam ja bio u tvojim godinama; ugledaj se na svoju sestru; isti si kao tvoj otac; kako Vesna može…;

 

  1. Pretjerivanje: možeš li išta učiniti kako treba; uopće ne misliš svojom glavom; stalno se pitam na koga si; samo znaš prigovarati;

 

  1. Predkazivanje: bit će ti žao jednog dana; nikad od tebe čovjeka;

 

  1. Izazivanje krivnje: u grob ćeš me otjerati; trebala sam završiti studij, a ne tebe roditi; posijedila sam zbog tebe; evo, odmah me glava zaboljela od tebe;

 

  -uspješno učenje je izuzetno važno razviti naviku učenje, tehniku učenja, raspored učenja te pravi prostor za učenje.

 

  -navika učenja se treba razvijati od najranijeg uzrasta; raspored učenja treba biti stalan, bitno je kako se uči pojedino gradivo, prostor treba biti adekvatan i bez sadržaja koji smanjuju koncentraciju: glazba, buka s ulice, razgovor ukućana itd.

 

 

 

Prelazak iz osnovne u srednju školu – kako pomoći?

Jedan od najvećih izazova tijekom školovanja je prelazak iz osnovne u srednju školu. Vaše je dijete naviklo na relativno malo, sigurno okružje osnovne škole gdje je postalo velika riba u malom jezeru. Odjednom se mora prilagoditi na srednju školu, veći svijet, manje osoban svijet.

I vama to može biti težak period jer se nalazite pred činjenicom da vaše dijete prelazi novu stepenicu u svom razvoju. Možete se osjećati kao da gubite svojeg mezimca ili vas može obuzeti neka druga tjeskoba. Vjerojatno ćete brinuti o tome u koju će se školu upisati, hoće li se snaći u novoj školi s novim prijateljima i nastavnicima, novim predmetima i novim pritiscima.


Kako pomoći?
Potrudite se ne prenositi svoje bojazni na dijete. Pokažite pozitivan stav prema nadolazećoj promjeni.
Ako vaše dijete pokazuje znakove zabrinutosti, pokažite razumijevanje i podsjetite ga da će se sva djeca koja prelaze iz osnovne u srednju školu tako osjećati.
U prvom tjednu škole pokušajte organizirati vrijeme tako da je uvijek jedan od roditelja kod kuće kad srednjoškolac odlazi u školu i dolazi kući.
Budite spremni na nesigurnost djeteta u početku. Vaš tinejdžer će se možda ponašati djetinjasto, plakati i biti razdražljiv ili će se kod njega javiti simptomi bolesti kako bi izbjegao odlazak u školu. Sve je to uobičajeno na početku.
Budite oprezni i pažljivi dok se prilagođava. Razgovarajte često o događanjima u novoj školi o novim predmetima, pokažite zanimanje za domaću zadaću i nova prijateljstva.
Domaće zadaće su vrlo važne. Pobrinite se da vaš srednjoškolac ima na raspolaganju mirno mjesto gdje može neometano pisati zadaću. Neka djeca vole napisati zadaću čim se vrate iz škole, dok druga djeca prvo trebaju odmor prije nego se bace na pisanje zadaća. Prepustite djetetu da samo organizira svoje vrijeme i odredi kada će pisati zadaću. Tu ne trebate intervenirati, osim ako se dogodi da zadaća ostane nenapisana.
Dio djece, prelazak iz osnovne u srednju školu, smatraju prevelikim zalogajem, pa počinju iskazivati odbojnost prema školi. Ako se to dogodi, važno je razgovarati s djetetom i nastavnikom kako bi se utvrdio razlog i pronašlo rješenje problema.
Dijete može učenje smatrati preteškim ili čak dosadnim ili može imati poteškoće u sklapanju prijateljstva. Važno je to rano otkriti, jer se djeca u tom slučaju prepuste lijenosti ili čak odbijaju odlaziti u školu ako se problem ne riješi.
Imajte na umu da će vaša podrška i vjera u dijete, pomoći da prelazak iz osnovne u srednju školu prođe što bezbolnije.

 
 
 
 
UPITNIK ZA RODITELJE - KAKAV SAM RODITELJ
 
A ) Mislim da roditelj mora upravljati životom svoga djeteta.
 Često koristim nagradu i kaznu.
 Stalno govorim djetetu što treba uraditi.
 Mislim da je roditelj neoborivi autoritet.
 
B ) Protivnik sam autokratskog / autoritativnog stila odgoja.
 Smatram da ni djeci ne treba postavljati ograničenja, to sputava slobodu ličnosti.
 Često dopuštam djetetu da radi "po svome", pa i onda kada sam protiv toga.
 
C ) Mislim da u obitelji treba postojati hijerarhija.
 Ističem da svatko u obitelji ima svoja prava i svoje obveze.
 Pazim na dostojanstvo svojeg djeteta, i onda kada se s njim ne slažem.
 Dajem pravo i slobodu djetetu da izrazi svoje mišljenje, jer smatram da "ne mora uvijek biti po njihovu, ali uvijek moraju dobiti riječ".
 
Nakon što ste ispunili upitnik i opredijelili se za A, B ili C stil svog roditeljevanja, pročitajte koje su najčešće posljedice svakog stila.
Ako ste zaokružili A, imate AUTOKRATSKI odgojni stil koji:
 slama duh djeteta
 dijete takvih roditelja rijetko uspijeva u životu
 dijete takvih roditelja odstupa od započetih aktivnosti čim naiđe na prepreku
 u doba adolescencije, dijete takvih roditelja postaje buntovnik koji krši društvene norme te se na taj način suprotstavlja autoritetu odraslih
Ako ste zaokružili B, imate POPUSTLJIV odgojni stil koji:
 ima za posljedicu često razmaženu djecu, naviknutu da sve bude "po njihovome"
 kod vašeg traženja korigiranja dječjeg ponašanja, u obitelji ili izvan nje, djeca postaju vrlo netolerantna
 dijete popustljivog roditelja naviklo je na život bez ograničenja, pa se teško pridržava određenih pravila
 dijete popustljivog roditelja ima ozbiljnih problema u socijalizaciji
Ako ste zaokružili C, imate stil AKTIVNOG (DEMOKRATSKOG) odgoja koji:
 omogućuje djeci da postupno postaju sve više odgovorna
 djeca demokratskih roditelja puno su samostalnija u izvršavanju obveza
 djeca demokrarskih roditelja prilagodljiva su, socijalizirana, komunikativna, tolerantna, sa visokim stupnjem samopoštovanja
 
Facebook i ostale društvene mreže
Pomoć djetetu u učenju
___________________________________________________

 

Riječi koje povrjeđuju?

Riječi koje pomažu djeci?

Vidimo li zaista svoju djecu?

Čujemo li ih doista?

 

KOLIKO SU VAŽNI OSJEĆAJI DJETETA I ŠTO ZNAČI ZDRAV EMOCIONALNI RAZVOJ DJETETA?

Normalan emocionalni razvoj znači razvoj sposobnosti da  voli druge,  stvara bliske odnose, da ima dobru sliku o sebi i da se dobro slaže s drugima u svakodnevnom životu. To znači da dijete ima mogućnost naučiti široki raspon osjećaja te kako i kada izraziti te osjećaje.

Ako taj razvoj protječe normalno, djeca se nauče nositi s frustracijama, voljeti i prihvaćati sebe, izražavati emocije riječima, prepoznati i prihvaćati emocije drugih, a da ne povrjeđuju sebe i druge i bez da se povuku u osamljenost.

Za emocionalni razvoj je odnos s roditeljima iznimno važan za dijete, ali može biti i najproblematičniji. Baš roditelji koji imaju  najbliskiji odnos s djetetom, imaju  najveću moć  da ga povrijede, ali i najveću moć da mu pomognu.  Koliko god je taj odnos pozitivan, u svim obiteljima se, bez lože namjere, ponekad izgovori nešto zbog čega se kasnije požali. Svaki roditelj nastoji imati takav odnos da će mu se dijete povjeriti i razgovarati s njim kad je  uznemireno ili kad ima neki problem.

Razviti iskrenu komunikaciju i odnos povjerenja nije lagan zadatak. Zahtijeva mnogo truda i našeg vremena. Koliko ćemo se zaista posvetiti djetetu nerijetko ovisi o tome kako se  osjećamo u tom trenutku. Kad smo rastreseni, umorni, prezaposleni ili pod stresom, nerijetko su  susreti  puni nestrpljivosti, ljutnje ili nervoze. Koliko puta  odgovore dajemo u žurbi, nastojeći pronaći brzo rješenje za situaciju u kojoj smo se našli. Što nam je sve promaklo  i znamo li kako se naše dijete tada osjeća?

 

ZAŠTO JE VAŽNO DA RODITELJI UČE IZRAŽAVATI OSJEĆAJE NA ZDRAV NAČIN?

o   Neizraženi osjećaji se gomilaju i dijete reagira na neki događaj  eksplozivno

o   Neizraženi osjećaji mogu se ispoljiti kroz tjelesne simptome poput glavobolja, tikova, bolove u trbuhu, griženje noktiju…

o   Nagomilana ljutnja može se pretvoriti u agresivno ponašanje i ozljeđivanje sebe ili drugih

o   Ako netko  nastoji  ništa ne osjećati ,sredstva ovisnosti mogu postati privlačna

o   Ako djeca imaju priliku izraziti osjećaje i učiti iz vlastitih osjećaja, tada se na zdrav i pozitivan način suočavaju sa različitim životnim situacijama i problemima

ŠTO SU NAGOMILANI OSJEĆAJI?

To su osjećaji koji  su potisnuti li zabranjeni, ne mogu se izraziti jer ih okolina odbija, ismijava, osuđuje,okrivljava, umanjuje i sl.

Kako bi pomogli djetetu da prepozna i izrazi svoje emocije, roditeljima se savjetuje:

1.       Priznajte i izrazite svoje osjećaje ( Ljut sam! Tužan sam! Zabrinut sam!..)

Neka vas djeca vide kad plačete, kad ste ljuti, kad se radujete. Time uče da je u redu osjećati i kako izražavati osjećaje.

2.       Ne poričite da niste tužni kad su vam oči pune suza, da niste zabrinuti a pucate od brige, jer time šaljete djetetu zbunjujuću poruku.

3.       Pokažite pred djecom pozitivne načine nošenja sa teškim emocijama ( Ja to mogu prihvatiti. Ovog puta je ovako, ali snaći ću se. Pronaći ćemo rješenje). Time uče da mogu imati kontrolu i da ne prihvaćaju pasivno probleme koji ni njih neće zaobići.

4.       Pokažite djetetu kako  treba prepoznati i znati što ih ljuti. Prvo se treba  nositi sa tim neugodnim osjećajem. Evo što se može poduzeti:

-          Duboko nekoliko puta udahnuti, odmaknuti se od situacije i prošetati

-          Udariti nogom u pod i reći „ja sam ljut!“ ili udarati u loptu.

-          Napisati ljuto pismo i kasnije ga baciti u koš.

-          Išarati stare novine raznim bojama

-          Brzo hodati li trčati, nakon čega se osjećamo bolje

-          Zapisati sve u svoj dnevnik

Naime dijete mora naučiti da je odgovorno za svoje ponašanje te da ljutnju može izraziti tako da ne ozlijedi ljude ili uništi predmete.

5.       Prihvatite osjećaje svoje djece kao stvarne, bez prosuđivanja. Nije dobro  umanjivati  niti prenaglašavati važnost  ( Nemojte reći nije to ništa ili nemoj biti tužna…)

6.       Pokažite djetetu da ste snažni i da se vi možete nositi sa svime što ga zaokuplja te da ste dorasli preuzeti odgovornost u situacijama kojima dijete nije doraslo.

 

NAČINI KAKO MOŽETE OHRABRITI DIJETE:

o   Pažljivo slušajte kad vam dijete želi nešto ispričati. Ne prekidajte ga.

o   Ako mu ne možete posvetiti pažnju kad je želi, recite kad ćete to moći. Nemojte slušati i istovremeno nešto raditi.

o   Gledajte ga u oči. Ne govorite o sebi i svojim osjećajima i iskustvima, osim  ako to dijete traži.

o   Osjećaji nisu isto što i ponašanje.

o   Ne postoje ispravni i neispravni osjećaji. Prihvatite ih iako biste vi možda u toj situaciji drugačije reagirali.

o   Ne preispitujte dijete o njegovim osjećajima niti ga stavljajte u situaciju da se opravdava.

o   Podršku možete dati kroz slušanje i prihvaćanje. Pomoći ćete djetetu da se nosi sa situacijom u kojoj se našlo.

o   Pazite da ne ugrozite svoje potrebe pretjeranim ugađanjem djetetu.

 

ŠTO ZNAČI „EMOCIONALNO ZLOSTAVLJATI“ DJECU?

Jeste li kad djetetu rekli:

„Glupane, kako to ne možeš zapamtiti? To svi vrapci znaju!“

„S tobom su uvijek neki problemi“     „Nikad ne napraviš kako treba“

„Ušuti više! Ne mogu te više slušati!“

„Bolje bi bilo da te nikad nisam rodila!“

Ako dijete često sluša kako je „glupo“, „nesposobno“ i ono samo povjeruje da je to istina.

Ako poričemo ili kažnjavamo djetetovu ljutnju, bijes, tugu ( „Ne budi curica“ „Pekmez jedan“ „Ne cmizdri, nije ti ništa“) dijete postaje oprezno u izražavanju  osjećaja i prvo provjeri na licima bližnjih je li taj osjećaj ispravan i smije li ga imati. Često nemaju mogućnosti osloboditi se viška energije stvorene tim emocijama i svoju povrijeđenost potiskuju u sebi. Neizraženi i potisnuti osjećaji  se nagomilavaju i mogu dovesti do emocionalnih poremećaja.

 

Neki roditelji pokušavaju sve raditi umjesto djeteta. Pišu mu zadaću, nacrtaju ilustraciju jer djetetova nije dovoljno dobra, sređuju mu da polože ispit, pišu mu bilješke, čitaju lektiru… Možda se oni osjećaju dobro i sebe doživljavaju kao brižne roditelje, a djetetu zapravo šalju poruku da je nesposobno zauzeti se za sebe i da je bezvrijedno. To je put prema bespomoćnosti i ovisnosti o drugima.

No postoje i djeca čiji roditelji uopće ne prepoznaju niti reagiraju na osjećaje svoje djece. To su zanemarena djeca koji dobivaju poruke da njihove potrebe nisu važne i ne ravnaju se u životu prema njima. Uče da ne treba drugima vjerovati. Ili pak svoje osjećaje potiskuju i stalno se trude zadovoljiti druge, na štetu svojih potreba. Uče da njihovi osjećaji nisu toliko važni koliko drugi. Nerijetko  se i u odrasloj dobi brinu o drugim ljudima na račun osobnog rasta i razvoja.

 

ZAŠTO ODRASLI EMOCIONALNO POVRJEĐUJU DJECU?

 

Kad smo pod prevelikim stresom i teško se nosimo sa svakodnevnim teškoćama, veća je vjerojatnost da ćemo emocionalno povrjeđivati djecu. Neki roditelji imaju nažalost slična iskustva iz svog djetinjstva  te nisu naučili drugi način komuniciranja. Ponekad je u pozadini alkoholizam, ovisnosti, nasilje u obitelji ili nedostatak empatije za dijete.

Zbog gubitka kontrole nad svojim životom djeca često postaju „žrtveno janje“.

 

Djeca imaju bazične potrebe kao i mi odrasli: osjećati se sigurno, voljeno, vrijedno ljubavi, prihvaćeno i sposobno.

Zdravo dijete se može nositi sa našim povremenim ispadima, ali ako je ponižavanje, ismijavanje, ignoriranje i vrijeđanje stalni način ponašanja prema djetetu, to će imati posljedice na razvoj djeteta. Mogu se razviti smetnje ponašanja, problemi u učenju, mogu postati depresivna i nesretna.

Previše zaštićivana djeca se mogu osjećati zbunjeno, nesposobno,glupo i beskorisno. Ponekad ne znaju što ih uopće zanima jer su stalno drugi sve radili i mislili umjesto njih.

 

Djeca se razlikuju po osjetljivosti i načinu reagiranja na ismijavanje, ponižavanje i povrjeđivanje. Neki su pasivni i povučeni, neki će reagirati agresivno.

Emocionalno zlostavljana djeca su često vrlo usamljena i tužna, bez samopouzdanja i povjerenja u druge, jer su ih izdali oni koji su im trebali pružiti ljubav, potporu  i pomoć.  

 U školi  pojedini učenici  mogu biti žrtve ignoriranja i odbacivanja od svojih vršnjaka                  ( odbijaju sjediti s njima za stolom, na izletu sjediti u autobusu u blizini učenika kojeg ponižavaju) . Posljedice su za žrtve i zlostavljače. Ako se kod kuće  pruža podrška  učenicima zlostavljačima, šalje se poruka da je u redu zlostavljati i odbacivati druge i da je u redu biti neosjetljiv prema drugima. Kad odrastu, primjenjivati će slične agresivne obrasce ponašanja.

Emocionalno zanemarivanje i zlostavljanje  često vodi  u depresivnost, psihosomatske bolesti,      nepriznavanje vlastitih osjećaja i suicidalna ponašanja.

 

Neka djeca će prevladati bol, tugu i razočaranje. Loša iskustva će zamijeniti pozitivnim, posebno ako imaju sreću uspostavljanja toplog i bliskog odnosa sa nekom drugom osobom (bliski prijatelj, baka, djed, teta..), koji će  ih prihvaćati i pomoći  u razvoju samopouzdanja i samopoštovanja.  Nažalost, mnogi nemaju tu sreću .

 

ŠTO MOŽETE UČINITI DA IZBJEGNETE EMOCIONALNO POVRJEĐIVANJE DJECE?

 

o   Stanite i razmislite malo. Jeste li ljuti zbog onoga što je dijete učinilo, ili je nešto drugo posrijedi? Što je zapravo problem? Precizirajte konkretno  što smatrate neprihvatljivim.

Uzmite si vremena. Ne reagirajte u ljutnji.  Porazgovarajte sa drugim roditeljima koji imaju sličan problem. Raspitajte se gdje i od koga možete dobiti informacije o razvoju djece.

 

o   Odvojite svakodnevno bar 15-20 minuta koje ćete provesti sa djetetom, bez televizije, rodbine, mobitela. Pokazujte djetetu da ga volite.

Neka zna da se može osloniti na vas. Da ne postoji ništa što vi ne biste mogli podnijeti  i prihvatiti. To ne znači da se nikad nećete ljutiti.

o   Pohvalite svaki dobro obavljen posao, otkrijte u čemu je iznimno dobro. Pokažite pažnju i  interes. Unatoč uloženim naporima, svi povremeno u nečemu doživimo neuspjeh . Ne može uvijek sve biti dobro. Naučimo dijete da ponekad treba očekivati neuspjeh i da iz njega treba za sebe izvući najbolje.

o    Budite djetetu na raspolaganju da s vama razgovara, dijeli svoje osjećaje i promišljanja i zatraži pomoć onda kad osjeti da mu je potrebna. Pokažite poštovanje prema njihovim razmišljanjima.

o    Pažljivo birajte riječi. Riječ jednom izgovorena, ima težinu koju osjećamo kao dodatni teret u srcu,  ili snagu i poticaj za daljnja postignuća. 

 

Riječi koje nikad  ne bi trebalo uputiti djetetu:                 

o   Grozan/ na si , lijen/a si… glupan/glupača

o   Kako si nespretna/ nespretan, uvijek sve razbiješ…

o   Zbog tebe smo se rastali,a ti si nezahvalan/na

o   Ti si preosjetljiv/ va

o   Bolje da te nikad  nisam rodila, bolje tri dečka nego jedna cura

o   S tobom se ništa ne da                 dogovoriti,  ti sve uništiš…                                                                                                                                       

Riječi koje pomažu:              

 

 

o   Ponosan /na sam na tebe

o   Ti to možeš

o   Super si to napravio/la

o   Bez tebe ne bi to mogao

o   Imaš smisla za humor, ples…

o   Vjerujem ti

o   Razumijem kako se osjećaš

o   Zanima me kako se osjećaš

 

 

 

 

Riječi koje pomažu  će doprinijeti da se vaše dijete osjeća voljeno, vrijedno i sigurno, a to je put prema zdravom odrastanju.

 

Pripremila: Marija Rebić

______________________________________________________________

KORIGIRANJE DJEČJEG PONAŠANJA

 

Suvremena je psihologija na temelju brojnih istraživanja došla do spoznaja o tome kako i kada primijeniti nagradu ili kaznu da bi se najučinkovitije potkrijepilo željeno, a prekinulo neželjeno ponašanje.

 

 

  1. NAGRAĐUJTE I POHVALJUJTE POZITIVNO PONAŠANJE

-        pohvale su učinkovitije od kritika i kazni, jer djetetu daju više informacija o tome kako SE TREBA PONAŠATI

-        djeluju pozitivno na razvoj samopoštovanja i osjećaj vlastite kompetentnosti

-        stalno kritizirano dijete počinje o sebi misliti loše, a to ga sputava da promijeni svoje ponašanje

 

  1. UZ KAZNU, NAGLASITE KOJE PONAŠANJE OČEKUJETE

-        kazna govori djetetu samo koje ponašanje ne želimo

-        moramo naglasiti koje ponašanje očekujemo, umjesto onog koje kažnjavamo

-        nije dovoljno reći „Nemoj to raditi“, nego djetetu pojasniti kako se treba ponašati

 

  1. KAO KAZNU USKRATITE NAGRADU

-        umjesto vikanja ili fizičkog kažnjavanja, radije djetetu uskratite nešto što voli

-        npr. gledanje televizije, igranje na kompjutoru, igra s prijateljima i sl.

-        svakako djetetu objasniti zašto ste to učinili, kako bi dijete uvidjelo vezu između kazne i svog ponašanja

 

  1. KAZNA MORA BITI VREMENSKI OGRANIČENA

-        ne treba davati neograničene kazne npr. ne možeš gledati TV do daljnjeg ili igrati igre dok ja ne kažem

-        radije recite „Ne možeš igrati igre na kompjuteru tri dana ili dok ne napišeš zadaću“.

-        Kada je kazna jako duga gubi vezu s ponašanjem koje želimo promijeniti i demotivira dijete

 

  1. NE PRIJETITE KAZNOM AKO JE NEĆETE PRIMIJENITI

-        neka to bude kazna koju ćete provesti u djelo, inače neizvršene prijetnje neće imati učinka

 

  1. KRITIZIRAJTE SAMO PONAŠANJE, A NIKADA OSOBNOST

-        treba kritizirati isključivo dječje ponašanje, inače će dijete doživjeti da ga odbacujemo kao osobu

 

NE – Kako možeš biti tako glup! Nikad nećeš uspjeti to naučiti!

 

DA – Ovdje si napravio grešku, pokušaj ponovno. Ovo je neuredno. Prepiši.

 

 

 

  1. IZBJEGAVAJTE TJELESNE KAZNE

 

 

  1. REAGIRAJTE I NA LOŠE I NA DOBRO PONAŠANJE

-        neki roditelji reagiraju samo kada dijete dobije lošu ocjenu, što je pogrešno

-        jak pritisak roditelja za bolji uspjeh može u djetetu izazvati veliku nesigurnost i nezadovoljstvo, posebno ako njihov odnos nije dobar

-        takva nesigurnost smanjuje mogućnost koncentracije na učenje i povećava mogućnost lošijeg uspjeha

 

Svako dijete želi da se prema njemu postupa kao prema cjelovitoj osobi, a ne kao prema automatu za postizanje uspjeha. Ponekad je potiskivanje vlastitog uspjeha jedini način da dijete uspostavi odnos s roditeljima. Neuspjeh može biti jaka kazna za roditelje.

______________________________________________________________

KAKO GOVORITI DA BI ME MOJE DIJETE STVARNO SLUŠALO I RAZGOVARALO SA MNOM

 

*      Pokažimo osjetljivost na tuđe probleme.

*      Ne obeshrabrujte dijete govoreći mu da ništa ne zna i da sve loše radi, i uspoređujući ga s " boljima " od njega.

*      Naučite izraziti svoju ljutnju ne čineći štetu komunikaciji.

*      Ne optužujte se međusobno, ne usađujte osjećaj krivnje kod djeteta.

*      Ne tražite od djeteta da se ponaša po vašem izboru, nego po svome, neka se sam sa sobom dobro osjeća.

*      Ne budite uvijek zabrinuti i ozbiljni - šalite se i smijte sa svojim djetetom, neka se osjeća ugodno s vama.

*      Ako dijete nije nešto dobro uradilo, zbog toga se neće " srušiti svijet ".

*      Razgovarajte s djetetom pažljivo, bez vike i pretjerivanja.

*      Nikada ne " paničarite ".

*      Pustite dijete da govori - vi slušajte.

 

Preuzeto iz priručnika "Odgovorno roditeljstvo" (Zora Itković)

_________________________________________________________

 

ADOLESCENTI - BUNT I SUKOB S AUTORITETIMA

 

Adolescencija je jedno od najburnijih razdoblja čovjekovog života. To je proces odvajanja mlade osobe od svojih roditelja te sazrijevanje u  zrelu i odgovornu ličnost.

 

Roditelj/ica: Soba ti je jako neuredna. Molim te pospremi je danas, hoćeš?
Adolescent/ica: Zašto bih? Meni se sviđa ovakva kakva je. Ako te smeta, onda nemoj gledati.
Roditelj/ica: Možda ti to ne primjećuješ, ali stvarno je grozno neuredna... odjeća ti je posvuda razbacana i zgužvana, papiri po stolu i podu, krevet nepospremljen... muka mi je kad uđem unutra i vidim sav taj nered.
Adolescent/ica: Ako ti je toliko muka od pogleda na moje stvari, onda jednostavno nemoj ulaziti u moju sobu.
Roditelj/ica: (sad već poprilično ljuto): Kako to razgovaraš sa mnom?! Dok god živiš u ovoj kući, tvoj zadatak je da pospremaš svoju sobu!
Adolescent/ica: Ovo je moja soba i pospremat ću je kada i ako to meni odgovara!
...scena se nastavlja...

 

Kada bismo pripadnike ove naše zapadnjačke civilizacije priupitali koje su najčešće asocijacije koje im padnu na pamet pri spomenu termina adolescencija, veliki postotak njih bi sasvim sigurno spomenuo „buntovništvo“, „sukob“ i „pobunu protiv autoriteta“. U nekoj našoj kolektivnoj svijesti, ali ponajviše kao iskustvo iz realnih svakodnevnih životnih situacija, upravo ti pojmovi stoje kao neka od karakterističnih obilježja razdoblja adolescencije. Međutim, je li u potpunosti opravdan negativni prizvuk koji se najčešće veže uz to čuveno adolescentno buntovništvo?
Sama adolescencija svakako predstavlja jedno od najburnijih razdoblja u čovjekovom životnom razvoju. Osnovni zadatak ove faze normalnog procesa odrastanja je odvajanje (separacija) mlade osobe od svojih roditelja te njena individualizacija iz nezrelog djeteta u samostalnu, zrelu i odgovornu odraslu ličnost. Tijekom adolescencije događaju se i promjene u kognitivnim sposobnostima adolescenata; njihovo mišljenje postaje logičnije i apstraktnije, što dovodi do preispitivanja vanjskih autoriteta i njihovih stavova. Osim toga formira se i adolescentov identitet, njegovo „vlastito ja“, odvojeno od onog roditeljskog. Adolescent nije više dijete ali nije niti odrastao čovjek, a nalazi se u kompleksnoj situaciji visokih očekivanja i zahtjeva koje društvena okolina postavlja pred njega. Da bi se s tim zahtjevima uspješno nosio i na njih adekvatno reagirao, adolescent formira vlastitu ličnost i identitet. Ipak, ta vrlo složena i zahtjevna situacija izaziva brojne konflikte u mladoj ličnosti samog adolescenta ali i u njegovom odnosu sa svojom bližom i širom društvenom okolinom.

Ulaskom u adolescenciju sve prije opisano dovodi do povećanja sukoba između adolescenata i vanjskih autoriteta, ali najviše onih izvornih: njihovih vlastitih roditelja. Intenzitet sukoba s autoritetom ovisit će o mnogim faktorima, od kojih su najvažniji sam proces sazrijevanja adolescenta kao i obiteljska dinamika u kojoj mlada osoba odrasta. Sukobi u adolescenciji u najvećoj mjeri nastaju zbog nekompatibilnosti želja adolescenata i stavova njihovih roditelja, a u najčešće teme rasprava svakako spadaju izlasci i slobodno vrijeme, školske i kućne obaveze adolescenta, načini oblačenja, ponašanja i životnog stila, te društvo u kojem se adolescent kreće i provodi svoje slobodne trenutke.
 
Kad se zabrinuti?

  • kad reakcije adolescenta u velikoj mjeri ometaju normalan međuljudski odnos ili komunikaciju, pogotovo s roditeljima;
  • kad su reakcije adolescenta naglašeno neprimjerene (npr. bježanje od kuće, fizički napad na roditelje ili druge osobe iz okoline, potpuno nepoštovanje zahtjeva autoriteta, i slično);
  • kad adolescent zbog sukoba u koje ulazi nije u mogućnosti primjereno odgovoriti na realne svakodnevne zahtjeve ili ispuniti svoje svakodnevne obaveze;
  • kad se sukobi i uz njih povezane reakcije ponavljaju prečesto i preintenzivno,
  • ili kad sukobi završavaju intenzivnijim agresivnim ispadima.


 

 

 

 

Kako pomoći i sebi i svom adolescentu?

 

 •  Zapamtiti da adolescent želi da se prema njemu odnosimo s poštovanjem i ravnopravnošću, te da (bez obzira na sve sukobe) itekako drži do roditeljskog mišljenja te uzajamne privrženosti i obiteljske bliskosti.
•   Slušati i pokušati razumjeti potrebe i želje adolescenta te naglasiti što od toga možete uvažiti a što ne. Također izreći svoje želje i potrebe te pregovarati o različitim opcijama. Vrlo je važno da adolescent razumije vaše razloge i argumente te sudjeluje u zajedničkom planiranju. Kroz taj proces on dobiva uvažavanje i osjećaj ravnopravnosti koji su mu u toj životnoj dobi (a i kasnije) vrlo potrebni za normalan razvoj samosvijesti i zdravih, ravnopravnih odnosa s drugim ljudima.
•  Sa svoje, roditeljske strane pokazati autentičnu toplinu i zainteresiranost za svakodnevni život i osobnost adolescenta, te sklonost pridavanju većeg značaja njegovom pravilnom izboru odluka i postupaka, čime vrlo pozitivno utječemo na razvoj adolescentovog samopouzdanja i samostalnosti.
•  Koliko god se trudili da do njih ne dođe, zapamtiti da su sukobi u odnosu s adolescentom važni za razvoj njegovog osobnog identiteta. Kad se pojave, pokušati ih iskoristiti kao priliku za razgovor, pozitivnu komunikaciju te daljnje produbljivanje i razvijanje odnosa. Što biste radije izabrali: svađu s vašim djetetom ali ste vi pritom upoznati s onim što ono misli ili da dijete sve radi „po vašem“ ali niste upoznati s tim što se događa u njemu? Svaki sukob je pretpostavka za bliskost, a ima i odgojnu komponentu kojom svoje dijete učite pregovaranju, zauzimanju za sebe, posljedicama njegovog ponašanja i odgovornosti.

Ø  U svom umjerenom obliku, adolescentno buntovništvo i sukobi normalna su, zdrava i poželjna razvojna faza preispitivanja i napuštanja postojećih autoriteta, izgradnje vlastitog identiteta te uspostavljanja novog, ravnopravnijeg odnosa s autoritetima. Po mnogim razvojnim teorijama, upravo zreliji odnosi s autoritetima predstavljaju jedan od najbitnijih znakova sazrijevanja mlade ličnosti. Bez obzira na česte, gotovo svakodnevne sukobe i svađe između roditelja i adolescenata, bitno je naglasiti kako većina tih mladih ljudi stvarno poštuje i iskreno voli svoje roditelje, dok se postojeći sukob može promatrati kao prijelazna faza iz djetinjstva u odgovornost i samostalnost odrasle dobi, te predstavlja jedan vrlo važan dio normalnog procesa odrastanja.
 

 

 

 

___________________________________________________________

DJECA I DŽEPARAC

KAKO IZAĆI NA KRAJ SA PRITISKOM GRUPE

BORBA PROTIV OVISNOSTI

preskoči na navigaciju